Umorna i žalosna... vraćam se jedinom utočištu, daleko od zlih... pjesmama...

Ne tražim biti shvaćena... samo ostavljena u miru...

Sve si meni... dušo moja... čitav svijet i plava boja...

Sve si meni... ljubav sveta... dio mene, k'o leptir cvijeta...

Voljet ću te... sve dok dišem... da do groba tebi pišem...

Sve moje vjetra je šum.
Sve moje samo si ti.
Da prekrije vihor prašinom oči
i u zvjezdanom sjaju ostavi trag.
Isti bih život živjela opet,
griješila možda i voljela.

Sve moje vjetra je šum.
Sve moje samo si ti.
Kao slap u kom duša se blista,
kapljicama raznosiš bol.
na kraju svakog mog puta
negdje čeka me zagrljaj tvoj.

Sve moje vjetra je šum.
Sve moje samo si ti...

Ovih dana sam se slomila... dogodilo mi se tako puno toga... odjednom milijun loših stvari...

Najgore je što kažu da se moje malo srce razboljelo... imam osjećaj kao da se pokvarilo...

Što mu je? Kaže doktorica da još nisu sigurni... samo u jedno je sigurna nesmijem se uzbuđivati... moram izbjegavati svaku situaciju koja bi me mogla šokirati i uzrujati...

Kao da je to tako lako? Kad se ovih dana dogodilo toliko loših stvari... čak je i moja Katja u velikim problemima... kaže da ima rizičnu trudnoću i da bi mogla izgubiti bebu... sljedećih pet mjeseci mora strogo mirovati...

Tako sam žalosna...

Onaj novi posao kojem sam se tako veselila ispao je prava mala noćna mora... i ne znam što ću i kako riješiti u toj priči...

Ima tu još jako mnogo toga... tužnih stvari ali me previše bole da bih o njima pisala...

Sprema se oluja... nebo će plakati umjesto mene...

Zašto plaću anđeli, nikad nisam znala... Ali i ja sam poput njih... milijun puta zaplakala...

Noći sve su postale... bezdan, ime mu čežnja... a ti si srcu ostao... najveća težnja...

Ne pitaj me za ime... ako jednom ne prepoznaš stas... sve bi ti odao moj dobro poznati glas...

Ne pitaj me dal' sretna sam... sreća je samo san... ja ga nikad ni nisam sanjala...

Pusti moje stope, da nestanu u mraku... istope se kao pahulja, što lebdi u zraku...

Nek proljeća što dođu... isti miris nose... nek budu to sjećanja... što vjećnosti prkose...

Pod granama jorgovana sanjaj ti... al' poljubac moj nikada... nemoj više poželjeti...

Zašto plaću anđeli, nikad nisam znala... Ali i ja sam poput njih... milijun puta zaplakala...

Nema te... Ne mogu disati... vjetar nosi sve... suze mojih poraza...

Osjećam... tuga mi prkosi... ja ne smijem žaliti ni trena znam...

Ali suze su jače od sna... što jednom sam ga znala sanjati...

Vjetar je slomio, jednim dahom želje sve... Svijeće su se u trenu ugasile...

Volim te... al' pusti da nestanem, pusti da u meni umre svaki sjaj...

U očima ja nemam više živosti... oprosti ja ne želim patnju... samo kraj...

Draga moja mama...
Umorne oči tvoje,
danas je okupao sjaj...
Dok stajala si 
ispod grma jorgovana...
dok smijala si se 
tek procvalim đurđicama...

Još jedna godina mine...
A ti si uvijek ista...
I u tebi ista milina blista...
Dok dozivaš me glasom
kojeg su slavuji tkali...
poželim mama da su ti život
i sudbina više dali...

I da svakog se dana smješiš
isto kao sada...
I da nikad ti majko kiša...
obrazima ne pada...
I da uvijek tvoje cvijeće
kao u krilu nekog sna...
Blista oko tebe...
Sretan ti ovaj divan dan...

Premalo je mama...
Premalo svako hvala
jer svojim si me suzama okupala...
Sad svjesna sam
neprocjenjiva si majko
i ljubav kojom si me odhranila...

Došlo je vrijeme da na trenutak ostavim stihove da sanjaju i pokojom riječi vas uvedem u svoj mali svijet...

Ovo nije moj prvi blog... ali je možda prvi kutak u kojem sam zaista otvorila svoje srce, ne brinući o tome, tko će ga čitati i kako će doživjeti moje riječi...

Ovo nije moj prvi početak... jer sve novo znaći jednu novu stranicu u našem životu a ovaj blog je nastao baš u vrijeme kad sam se našla na velikoj prekretnici... U vrijeme kad su i drugi, meni veoma važni ljudi shvatili koliko sam se promjenila...

Moj prvi blog bio je moj dar mojim prijateljima, kao mjesto na kojem se mogu nalaziti i razgovarati... I sve što sam pisala, pisala sam zbog njih... kasnije svaki moj novi kutak (a bilo ih je podosta) bio je posvećen raznoraznim ljudima koji su mi u datom trenutku bili važni..

Sad prvi put imam kutak koji je samo moj i posvečen je mojoj najvećoj ljubavi... ne muškarcu (iako o njemu pišem) već mojoj ljubavi baš prema pisanju...

Ovdje neću biti tako često... ne kao što sam bila prisutna prije na onim drugim blogovima... jer od tad pa do danas shvatila sam da se stvarni život živi izvan ovog imanginarnog svijeta iluzija... zbog toga vas neću moći pratiti svakodnevno ali bit ćete mi u mislima...

Kad se s nekim povežemo, kao što to mi radimo ovdje on ostaje trajni dio nas... zar ne?

Imam i poruku za dragu našu jedinstvenu... pokušala sam ti vratiti tvoju poruku ali nisam uspjela... ne dozvoli mi komentirati na tvom blogu... ne znam zašto, pa ti ovim putem poručujem da te nisam zaboravila i da znaš da u meni imaš prijateljicu...

No tvoju poruku neću slati dalje jer prava ljubav nije uvjetovana takvim "čarolijama"... Ako nas netko ne voli ni tisuće čarobnih poruka neće ga natjerati da nas zavoli... Ljubav se stjeće ljubavlju... povjerenje i poštovanje, povjerenjem i poštovanjem...

Ali to je nešto što učimo cijeloga života. Ponekad kad će me nešto mučiti, koristit ću blog kao dnevnik... ili će tekst biti u obliku pisma... upućenog nekome kome bih željela nešto reći a tad nisam u mogućnosti...

Upoznat ćete i moju vragolastu stranu a ne samo ovu anđelka koji pati... Patnja u pjesmama samo je jedan segment mene same... I potrebna mi je ponekad i doza stvarnosti jer je onda kako kaže netko meni jako važan ovaj blog za njega presladunjav... i tvrdi da je to odraz mene... ali nije baš, jer u stvarnosti dosta često nisam ni malo sladunjava... Sve što vas zanima... pitajte... i ja ću vam odgovoriti...

A već sad dajem odgovor na jedno često pitanje... zašto tužne pjesme? Zato što su najljepše... Tuga ima neopisivu ljepotu... čežnja je njezin najveći sjaj...

Ali bit će i radosnih stihova... jer ni jedna bol vječno ne traje...

Zastajem... znaš li? Jer ja... bojim se sanjati. Slušam vjetar kako se igra... granćicama rascvalih jorgovana... i priželjkujem postati uspomena ispod njegovih grana...

Poželim ukrasti proljeće i svaki njegov cvijet... i utisnuti ga kao buket u tvoje dlanove... poželim postati ružica, skrivena u tom cvijeću... bar tamo saćuvaj me... kao malu medaljicu za sreću..

Poželim dotaknuti nebo... da na dlanu mom ostane, bar mrvica njegove boje... kako bi me uvijek podsjećala... na prekrasne... al' tako daleke...  oči tvoje.

Poželim... ti biti blizu i šapnuti poneku tajnu... dati baš sve što jedno srce može dati... sjesti u travu prepunu tratinčica... pa za tebe vjenac od njih tkati...

I suncokret tebi za svijetlost na putu... i jorgovan da te granćicama krije... đurđice za nježnost... ljiljan za dobortu... i crvenu ružu da te ljubavlju grije...

Buket od želja... složen od samih snova... to tebi bih darovala uz osmijeh i stih... samo da jednom osjetiš čežnjo... kako si mom srcu... važniji od svih...

Buket od želja što snivao bi vječno... umjesto mene, negdje u tvojoj blizini... dok ja bih te voljela negdje daleko... neprimjetno... u tišini...

Ponovno si ušetao u moj život, tiho... neprimjetno i donio oluju... Oči su zablistale... usne se razvukle u osmijeh beskrajan kao nebesko carstvo... duša... je pronašla mir... samo nemoj opet otići... nemoj nestati... da odeš ovaj put, vjeruj mi... bez tebe ne bih mogla živjeti... Ugasile bi se sve male radosti u meni, zvijezde u očima ne bi više blistale... mora duše razvukla bi se i nestala u koritima boli... ostani ovdje, ostani... zagrli me ljubavlju svojom i snovima... pusti me da ti budem ona tvoja djevojćica koja te uvijek samo, nesebićno voljela... ostani... bez dodira ruke... samo dozvoli da ti čujem glas... tako malo je dovoljno za sreću... tako malo je dovoljno za nas... dodirni me nježnošću svojih čežnji... dodirni samo šapatom... dovoljno je srcu mome što tvoje srce kuca... negdje, tiho i sretno... na svijetu tom... i što noću pogledamo u isto nebo i što nam se iste zvijezde ponekad smiješe... i što se duše jednom spoznajom tješe... "on je tamo negdje"... "ona tamo negdje sniva"... dovoljno je to... zato te molim... ostani... neobićna jedna ljubav... svojim nas velom prekriva...